Kako sam bio rođen od majke i začet od oca baka mi je živjela po duhu svetome, a ujak je radio u uljari. Nikad nije bilo kruha, ali je zato trava rasla i sunce imalo ljepše pjege. Kao mali odlučio sam rasti i jednog dana uči u pubertet, ali ipak autoputa do Splita još nije bilo, a Tito je umro i Jovanka naslijedila njegovu mirovinu. Prvu crvenu petokraku dobio sam od prijatelja Franje jer sam spavao sa njegovom sestrom, da bilo nam je 8 i bili smo ludi i nezaboravni.
Nakon prve ljubavi krenuo sam dalje u potrazi za Svetim Gralom, put me naveo u Damask ali ipak rodbina je bila jadna i Ivan je dobio sifilis pa sam morao nakon Iraka u Sibir po svježi led jer je baka kupila frižider bez freona, a djeda koji je umro nakon mog poroda donio joj svježe mlijeko i vrhnje usput. Nikad nisam zaboravio Zrmanju koja mi je ostala u srcu nakon spuštanja Gackom i daljnjom plovidbom do Turske rivijere. Snjegović je već tada napola bi prehlađen, a čaj se brao tek ujutro u proljeće. Svježe jutarnje sunčeve zrake topile su zimske ledenjake, a Saharski pijesak ulazio mi je u fotoaparat te nisam mogao vršiti veliku nuždu zbog bubrega u kamencu.
Kada je avion poletio oblaci su bili niski, a drveće visoko pa smo glavama zapinjali o pod broda kako bi što prije sletjeli u Buenos Aires. Put nas je vodio Amazonom do gladnih usta djece koja su bila raspoređena u dva reda i čekali su nove osobne, da one biometrijske. Nato je došao Ivo i rekao da je doktor. Tok dana ljudi su umirali, ali ne od smijeha, već je duboka magla pokrila površine Anda i bijeli snijeg postajao je sve crnji. Sedam sekretara SKOJ-a odlučilo je tog dana da Južni otok ipak bude imao planinu, a na Sjevernom više ljudi. Danas kad su Maori posjetili Ankicu dvojica Kanađana spustila su se niz Alpe i dalje krenuli u pobjede. Ja sam to vrijeme bio još i manji i palio sam se na Hloverku. Ona mi je bila simbol žene, simbol dobrog sexa. Danas kada je puno starija, a ja i dalje mlad uviđam da Hrga ide njezinim stopama. Dobra je ona, ali bolji sam ja. Žao joj je što me nema i što arktički ledenjaci godišnje ubiju nekoliko polarnih medvjeda i tri ista pingvina koji svake godine dolaze na audicije za Madagaskar.
Nakon toga manijaci su išli u dućan i kupili svježeg brašna, ali Stanko nije znao brati jabuke i došlo je do velike recesije. Moje su brojke govorilo druge, a Lazo me uvjeravao da Kviskoteka ima licencu. Nisam se dao smesti te sam krenuo na Javu i usput diljem Afganistana dijelio ljubav mladim i podatnih Maltežankama koje su bile na Europskom prvenstvu u bacanju utega sa koljena. Imale su prekrasna izazovna uha te sam morao u Kinu po novu robu i prodavati je u Hrvatskoj. Kupuj hrvatsko! Jebao sam mater onima koji kupuju kinesko. Sramota i čemer pratili su me danima i mjesecima nisam mogao pišati. Strah mi je ušao u kosti, a bubreg i dalje bolovao od artritisa. Dvije žgaravice koje sam ostavio majci Terezi donijele su puno zla na ovom svijetu, jedno od njih je devedesetih došlo i u Hrvatsku. Pobjegao sam u Keniju i brojio slonove kako bih imao za kruh i slao ujaku doma da mijenja za ulje jer je uljari išlo jako loše, a baku više nije začinjao duh sveti već je imala išijas. Morao sam ići dalje i sami Bog je znao tko ima tri asa u rukavu i koji broj cipela moram kupiti u Japanu.
Kad sam stigao u Tokio Joko je bio rastresen jer sam zaboravio ponijeti domaće šljive. Ne voće već onaj alkohol što ugrije i posljednju kap sline u ustima. Ali sve sam sredio kad sam mu rekao da je kineski zid zapravo vidljiv iz svemira i da nije korištena domaća cigla. Krenuo sam doma i kako sam obavljao neke usputne poslove diljem tadašnjeg SSSR-a zaradio sam pokoji rubalj i zamijenio u nas za dinar. Kupio sam Orla. Računalom sam zaradio prvi kunu gatajući bakicama nakon mise. Umjesto crkvi za milostinju meni su davale za novi modem kako bi mogao proširiti svoje vidike. Kada sam kupio modem taman je HT uveo digitalne linije pa sam krenuo surfati brzo. Nailazio sam na svakojake stranice i knjige ali ipak mi je Antarktika ostala u srcu. Dalje me put vodio u Ameriku. Kraj mene u avionu sjedio je neki Goran i imao je kameru. "Snimati idem" kaže on. I ja. Javim se iz Amerike kako je još zovu oni koji će je tek zvati, Obamaland. Spokoj mi duši, put pod noge i sretno mi bilo, hvala.
